Naučio me tišina koja slijedi nakon neuspjeha

Nakon jednog značajnog projektnog neuspjeha, sazvao sam sastanak očekujući otvorenu, iskrenu analizu što je pošlo po zlu. Umjesto toga, dočekala me gotovo potpuna tišina - kratki, oprezni odgovori, nitko voljan preuzeti inicijativu u objašnjavanju što se dogodilo. Ova tišina, više nego bilo koja verbalna izjava, otkrila mi je stvarno stanje psihološke sigurnosti unutar tima.

Ljudi ne šute jer nemaju što reći. Šute kad procijene da bi govorenje moglo biti kažnjeno, izravno ili suptilno. Ta tišina bila je jasan, iako neugodan signal da naša deklarirana kultura "otvorene komunikacije o pogreškama" nije bila stvarna praksa koju tim genuinski vjeruje da sigurno može primijeniti.

Ova epizoda natjerala me na duboko preispitivanje vlastitog ponašanja u prethodnim situacijama - jesam li, možda nesvjesno, kroz suptilne signale kaznio prethodne pokušaje otvorenog priznanja pogrešaka? Odgovor, nakon iskrenog samopreispitivanja, vjerojatno je bio da. Popravljanje ove dinamike zahtijevalo je mjesece dosljednog, vidljivog modeliranja drugačijeg ponašanja prije nego što je tim ponovno počeo vjerovati da je otvorenost genuinski sigurna.