Kad me je najbolji zaposlenik napustio

Kad je jedan od naših najboljih ljudi najavio odlazak, prvi instinkt bio je pitati što bismo mogli ponuditi da ga zadržimo - veću plaću, drugačiju poziciju. Odgovor koji sam dobio bio je teži za čuti od bilo koje ponude koju sam mogao odbiti - "nije o novcu. Osjećam da moj rad ovdje više nije viđen."

Ova rečenica me pogodila jer sam iskreno vjerovao da smo cijenili njegov rad - govorili smo to, s vremena na vrijeme, u godišnjim pregledima. No očito ta povremena, formalna potvrda nije bila dovoljna da nadomjesti svakodnevnu, konkretnu vidljivost njegovog doprinosa u redovitom, tekućem radu.

Ova lekcija promijenila je kako pristupam prepoznavanju doprinosa - shvatio sam da godišnji pregled, koliko god pažljivo napisan, ne može nadomjestiti dosljednu, svakodnevnu vidljivost. Danas pokušavam prepoznati dobar rad u trenutku kad se dogodi, ne čekati formalnu priliku mjesecima kasnije - lekcija koju sam naučio na skup način, gubitkom nekoga tko je zaslužio bolje od onoga što sam mu, unatoč dobrim namjerama, stvarno pružao.